uto. apr 7th, 2020

Svijet Rukometa

Rukomet sa dušom!

Oni dolaze, Harun Hodžić: Velika je čast biti u klubu kao što je Chambéry

5 min read

Harun Hodžić, mladi i perspektivni rukometaš, izdanak škole rukometa „Čelik-Junior“ iz Zenice proteklih dana punio je novinske članke. Naime, Harun je debitovao u dresu bivšeg prvaka Francuske, Chambery-a, sa svojih devetnaest godina.

Ovaj mladi i talentovani golman, u Francusku se preselio prije dvije godine, kada je potpisao ugovor sa Chamberyom.

Harun je debitovao u meču protiv ekipe Nantesa, te je imao polovičan učinak. Branio je 12 minuta a od deset šuteva na gol, odbranio je pet, od čega dva šuta velikog Kirila Lazarova.

Ovaj gotovo dva metra visoki Zeničanin, član je i omladinskih selekcija rukometne reprezentacije Bosne i Hercegovine, a u razgovoru za portal Svijet Rukometa govorio je o svojim rukometnim počecima, životu u Francuskoj, svojim uzorima i idolima, ali i mnogim drugim temama.

Harune, za početak nam reci, koliko dugo treniraš rukomet i zašto si se baš odlučio za ovaj sport?

Rukomet treniram od svoje sedme godine, to jeste već dvanaest godina, a rukomet sam izabrao zahvaljujući legendarnim utakmicama RK Bosna Sarajevo i njihovim uspjesima.

Kako si se baš odlučio da postaneš golman?

Zašto sam izabrao poziciju golmana, možda i najvažniju poziciju u rukometu, a ja sam se na to odlučio zahvaljujući rukometnoj legendi Enid Tahiroviću koji je svojim odbranama u Ligi Prvaka ostavio veliki utisak na mene i vrlo je lako bilo za mene odabrati poziciju golmana iako tada nisam znao šta ta pozicija nosi sa sobom.

Da li je u početku bilo dilema kojim sportom želiš da se baviš?

Kada sam imao pet godina bavio sam se karateom, ali ubrzo ljubav prema rukometu se rodila i onda sam počeo dosađivati roditeljima da me na rukomet i upišu.

Kako si se snašao u Francuskoj?

Francuska je veliki korak u mom životu, velika je čast biti u klubu kao što je Chambéry. Na početku naravno nije bilo lako otići od kuće, život bez roditelja, daleka zemlja, novi jezik, naravno da je bilo teško, ali već nakon nekoliko sedmica sam se brzo uklopio u ekipu. Jezik sam savladao vrlo brzo što mi je još više pomoglo u mojoj adaptaciji i samom podizanju nivoa moje igre. Sada već se osjećam kao domaći igrač i navikao sam se na ritam treninga i utakmica u drugoj ekipi Chambéry-a, te sve više od ove sezone i prvog tima.

Šta ti najviše nedostaje?

Najviše mi nedostaje normalno moji roditelji, moj brat, porodica i prijatelji.

Francuska mnogo ulaže u rukomet posljednjih nekoliko godina. Osvojili su sva moguća zlatna odličja. Da li možeš napraviti neku usporedbu rukometa u Francuskoj i rukometa u Bosni i Hercegovini?

Naravno Francuska je velika sila, iako to nisu uspjeli pokazati na zadnjem Europskom prvenstvu. Mislim da bi trebalo doći do smjene generacije i u Francuskoj, ali da imaju vrhunsku ekipu to ne treba ni pominjati. Mišljenja sam da rukomet u BiH ima nevjerovatne igrače, svjetske klase poput braće Burić, Mirsada Terzića, Prce-a, Perića, Grahovca…, pa i mnogo mladih igrača, ali da nam je uvijek falilo nešto da bi postali rukometna sila, a ja mislim da je to rad sa omladinskim selekcijama.

Šta je to što nedostaje našim rukometnim sredinama?

Rad sa omladinskim selekcijama je stvar koji nedostaje, takođe mislim da dosta klubova ima neškolovanih trenera u omladinskim kategorijama koji nazađuju njihov rad, ali da talenta ima na našim terenima, ima, čak i  više nego na francuskim. Mislim da u našoj Premijer ligi i Prvoj ligi Federacije BiH slabo šanse dobijaju mladi igrači izuzev Izvidača u kojem mladi igrači imaju glavnu ulogu i gdje trener Toni Čolina odlično radi s njima. Premijer liga postaje sve kvalitetnija zahvaljujući rukometnim sredinama poput Gornjeg Vakufa, Bugojna, Maglaja, Gračanice i posječenosti na njihovim utakmicama.

Član si i omladinskih selekcija rukometne reprezentacije Bosne i Hercegovine. Koliko tebi kao mladom sportašu znače ovi nastupi?

Naravno da mnogo znači igrati za svoju domovinu i da je to velika stvar, ali žalim što naša generacije nije imala više okupljanja i više šanse za dokazivanjem. Mislim da uz talenat kakav imamo je šteta što nismo imali šansu igrati na velikom takmičenju, nismo imali šansu igrati čak ni kvalifikacije za velika takmičenje, ali ipak mislim da u julu na Europskom prvenstvu B divizije u Bugojnu ko kod da se bude nalazio u ekipi da će ostaviti srce na terenu.

Ko je tvoja največa podrška?

Moja najveća podrška naravno su moji roditelji i moja cijela porodica koji su bili uz mene od početka i koji su još uvijek uz mene i biti će uz mene dokle god bude trebalo. Takođe i moji najbolji prijatelji s kojima sam išao zajedno i u školu i trenirao rukomet s njima. Osim njih naravno i moji treneri i čitava Škola rukometa “Čelik Junior”.

Da li osim rukometa preferiraš još neki sport?

Rukomet je naravno moj najdraži sport, a osim njega bi izabrao košarku, jer nekako ritmom je slična rukometu.

Ko su tvoji sportski uzori?

Moji sportski uzori su naravno vec pomenuti Enid Tahirović, moj idol iz djetinjstva, a od trenutnih rukometnih golmana rekao bi Landin koji trenutno brani u Kielu.

Šta ti je san ostvariti u budućnosti? Je li to neki sportski uspjeh ili nešto posve drugo?

Pa san svakog igrača je postati profesionalni igrač, igrati Ligu Prvaka i nositi dres A reprezentacije svoje domovine.

Kada bi mogao birati, u kojem klubu i sa kojim igračem bi volio igrati?

Kada bi mogo birati klub to bi bio Kiel, a igrač Domagoj Duvnjak.

Za kraj, imas li neku poruku mladim sportašima?

Ništa osim da vjeruju u sebe, da se bore za svoju poziciju u timu, da uživaju u sportu i da igraju za tim i drugarstvo.

Svijet Rukometa

Close