Home / Intervju / VELIKI INTERVJU LUKE CINDRIĆA ‘Sanjamo naslov na SP-u, a Duvnjak je naš vođa i meni je užitak biti uz njega’

VELIKI INTERVJU LUKE CINDRIĆA ‘Sanjamo naslov na SP-u, a Duvnjak je naš vođa i meni je užitak biti uz njega’

Nedvojbeno najveće osvježenje rukometne 2017. godine, u kojoj je postao europski prvak i osvajač SEHA Gazprom lige s makedonskim Vardarom te postao hrvatski reprezentativac s ključnom rolom, a kao klinac bio je sjajan nogometaš i odbio je poziv iz Dinama…

Luka Cindrić nedvojbeno je najveće osvježenje rukometne 2017. godine. Dobili smo potvrdu da imamo još jednog sjajnog igrača za velike dosege. Europski prvak i osvajač SEHA Gazprom lige s Vardarom, postao je hrvatski reprezentativac s ključnom rolom i sve bi bilo savršeno da je ta 2017. završila s medaljom u Francuskoj. No, kako savršenog nema, Luka će morati pričekati još malo. Highlight njegove sezone svakako je gol Barceloni sa sirenom u polufinalu Lige prvaka u Kölnu.

Luka nije od velikih riječi. Najbolje funkcionira s loptom u ruci. Samo jednom ove godine nije bilo tako.

– Ma, joj, sjećam se Pariza. Makar, najiskrenije, trudim se ne sjećati toga. Dugo sam nakon tih utakmica mislio, psihološki nas je to ubilo sve, pa javnost…

Prelomili smo to.

Da je danas +7 i 15 minuta prije kraja protiv Slovenije?

– Da je danas, otišli bismo na plus 15, a ne izgubili… Teško je tu bilo što pametno reći. To je psihološka crna rupa iz koje se nismo uspjeli iščupati, padali smo, padali, oni su se dizali… Na kraju nam je ostala lekcija koju smo zapamtili valjda svi.

Sve se na kraju vrati

Ali je Köln izliječio ranu…

– Baš tako jer taj gol u Barceloni sa sirenom baš je ono što nismo uspjeli u Francuskoj, pa i taj gol Čupića u finalu PSG-u, to je tako. Što smo izgubili tamo, vratilo nam se u Kölnu. Nema tu nekog logičnog objašnjenja.

Vardarova totalna dominacija obilježila je 2017. godinu u rukometu.

– Dugo se gradila momčad, Raul je tu već dugo, ne mijenjamo previše, imamo konstantu i to je počelo dolaziti do izražaja i na naplatu. Plaćali smo i padovima i teškim porazima, ali nam se na kraju vratilo. Igrali smo savršeno prošle sezone, mnogi su nas ove sezone prekrižili, jer smo nešto mijenjali, ali mi smo dobili nešto drugo… I opet igramo sjajno.

U čemu je tajna?

– Kada stvoriš tu energiju koju smo stvorili mi, teško je protiv nas čak i kada igramo loše. To je situacija kad gubiš četiri razlike, a miran si jer znaš da ćeš na kraju dobiti. Kada smo to osjetili? Recimo, nakon finala SEHA lige, a prije Kölna.

Mnogi će reći da je velika tajna i u Raulu Gonzalezu. E, sad, čuli smo da je sjajan, da je taktičar, bajke, ali nismo čuli kako to izgleda u direktnom odnosu Cindrić – Raul?

– Prije svega on je vrhunski taktičar, trener koji ima sve što trener treba imati. Naš je odnos kroz tjedan u rečenici “ti znaš što sve treba igrati”. Sugerira pet-šest akcija i ne kaže koju treba, nego ti biraš koju ćeš igrati. Totalna sloboda, ali ne u smislu da radim što hoću. To je sustav, koji smo postavljali vremenom, kod kojeg nema iskakanja iz pravila.

Nije valjda savršenstvo?

– Nije, bilo je i loših trenutaka jer nemaju svi iste karakteristike, nisu sve stvari legle odjednom. Ali Raul zna ostati i nakon treninga, objasniti, razgovarati.

Druži li se s igračima?

– Rijetko, možda u svlačionici ili na zajedničkoj večeri, ali sve drugo je distanca.

Čupi glava uvijek gore

Da vam je netko prije tri-četiri godine rekao da će sve biti ovako kao danas…

– Da nisam u sebi duboko vjerovao da će biti tako, ne bih ni krenuo za tim u životu. S druge strane, treba biti realan, ovo je teško ponoviti, puno sam ulagao u sebe i trudio se. I nastavit ću.

Vardar ima svoju priču i iznutra. Koje biste likove izdvojili kada je riječ o klapi na terenu i izvan njega.

– Šiškarev, Čupić, Stoilov… Mogu obrazložiti. Rus je totalna pozitiva, čovjek koji će uvijek prekinuti svađe, nepotrebne diskusije. On je dobri duh naše momčadi. Čupo je borac, kada su svima pognute glave, njemu je glava uvijek gore. Stole je kapetan i sjajna osoba, moj cimer…

Imate i vrhunske zvijezde.

– Šterbik uzor svima, veličina, Dibirov poseban lik, malo drukčiji, svoj… Moraš ga baš razumjeti. Španjolci su vrlo “neozbiljni”, drže se skupa, a s nama su kada treba biti.

Vaš suigrač Marsenić će doći sa Srbijom 12. siječnja u Split?

– Marsa je moj prijatelj, odlični smo još iz vremena dok je igrao u Metalurgu. S njim se družim možda i najviše u momčadi.

Je li vam žao što napuštate Skoplje i odlazite u poljsko Kielce?

– I jest i nije. Veselim se novom klubu, novim izazovima, a žao mi je jer mi je u Skoplju bilo super. Tu sam napravio sam velike stvari i to se ne zaboravlja.

I dobro, Vardar je apsolviran. Na redu je Euro. Kako vam je voziti bicikl u sedam ujutro?

– Psihički teže nego fizički, ali to je vjerojatno i suština. Najteže se probuditi…

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Nogometa nema?

– Nema, vjerojatno je preopasno za ovu fazu.

Da ga ima, koga biste si izabrali u momčad?

– Horvat igra dobro i Duvnjak.

A Cindrić napad ili obrana?

– Napad, naravno.

Poznato je, naime, da je Luka trebao biti nogometaš…

– Da, odlično mi je išlo… S osam sam godina počeo u Ogulinu, do 15. je trajalo. Znam da smo igrali kao kadeti s Dinamom i da smo ih dobili 6:2, da sam ja zabio četiri gola. Nakon toga dobio sam poziv da dođem u Maksimir, no, sa 14 godina i meni i roditeljima činilo se prerano za tako nešto. I nisam otišao…

Najdalje što je otišao bio je Karlovac.

– Bio sam tamo kao klinac kada su igrali Prvu HNL, bilo mi je 13-14, ali sve se to raspalo pa nije bilo smisla ostajati. I tu se u stvari dogodio prijelomni trenutak karijere. Vratio sam se kući u Ogulin, tata je rukometni trener, rekao je “pokušaj”, pomogao mu je Miro Kojčin, koji isto tako radi dugo u rukometu. I tako je krenulo od županijske rukometne lige… Još jedno vrijeme sam paralelno gurao nogomet i rukomet, a nakon toga sam prešao samo na rukomet.

Iako tu u početku nije bilo glatko…

– Nisam bio odmah srednji, već su me na startu stavili na krilo, što je bilo logično. Ali sam bio naporan, bilo mi je dosadno na krilu, pa sam svako malo utrčavao na crtu, vanjskog, tražio sam loptu da bih igrao. Volio sam odlučivati u igri još kao klinac i izgleda da je to ostalo. Pa onda gledaš Ivana Balića, pa probaš i ti i tako pomalo… Govore da si mali, a tata je uvijek govorio da visina nije presudna. Bio je u pravu.

Gdje ste bili 2009. kada je Hrvatska imala SP rukometaša kod kuće?

– Mislim još u doma Ogulinu, tek sam se počeo šaltati s nogometa na rukomet. Bio sam 16-godišnjak i sjećam se da sam bio na polufinalu i finalu u Areni, da sam sjedio iza gola i navijao. Bilo mi je žao zbog finala, ali nisam bio jako tužan.

A sada ćete biti na terenu?

– Da, nadam se, svima nam je san da i to europsko zlato dočekamo kao domaćini.

U Splitu ćete igrati prvi put?

– Da, veselim se atmosferi koja nas čeka.

O SVOM HENDIKEPU

– Svjestan sam tog problema, svjestan sam da mi je to hendikep. Jako bih želio to popraviti i, evo, kada sam već kod toga, moram reći da sam u posljednje vrijeme često na tu temu razgovarao s trenerom Raulom. Kada sam došao, rekao mi je da mu trebam za napad, ali ja u tome gubim dosta, a mislim da bih, s obzirom na svoje fizičke mogućnosti, jake noge, ramena i ruke, mogao biti i prednji i dobra “petica”. Ne vidim visinu kao problem u tom slučaju, ali znam da za sve, pa i to, treba i vremena da legne na mjesto. U svakom slučaju sam optimist, spreman sam se prihvatiti svega.

Piše: Dražen Pinević | Sportske Novosti

Preporučujemo da pročitate..

Halid Demirović: U velikom smo deficitu kada je u pitanju trenerska struka

Bh. rukometni stručnjak i nekadašnji selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine Halid Demirović, svoje penzionerske dane …

Close