Home / Interviju / Toni Čolina: Moramo zadržati najtalentiraniju djecu i pružiti im pravu priliku

Toni Čolina: Moramo zadržati najtalentiraniju djecu i pružiti im pravu priliku

Portal Svijet Rukometa u narednom periodu nastavit će sa pozitivnim pričama i pozitivnim vibracijama u bh rukometu. Uz seriju intervijua „Oni dolaze“ gdje predstavljamo mlade i perspektivne rukometaše iz Bosne i Hercegovine, uporedo ćemo raditi na predstavljanju mladih trenera, koji rade u bh rukometu.

Prvi trener kojeg ćemo Vam predstaviti je Toni Čolina, trener seniorske ekipe RK Konjuh iz Živinica.

Toni je bio pomoćni trener prve ekipe RK “Izviđač CO” iz Ljubuškog u razdoblju od 2013. do 2017. i to Zdenku Grbavcu i Dariu Mikuliću te u istom razdoblju prvi trener RK “Izviđač II”. Takođe, uporedo je radio i kao trener u omladinskim kategorijama RK Izviđač, sa kojima je nizao uspjehe na završnicama državnih prvenstava.

Toni Čolina je profesor sporta i magistar kineziologije, te je ujedno i nosilac EHF master coach licence.

Za portal Svijet Rukometa Toni je pričao o svojim počecima, trenerskom poslu u Bosni i Hercegovini, planovima za budućnost ali i mnogim drugim temama.

Zašto ste se počeli baviti trenerskim poslom?

Vjerojatno zbog raznih utjecaja oko mene tijekom odrastanja, roditelji su mi bili sportaši i onda kad krene priča sve se na kraju završi na trenerima.

Trener Josip Glavaš je također imao prste u tome da se odlučim za taj poziv, uz profesora  Slavka Trninića koje me sigurno zaintrigirao za problem u današnjem sportu – mali broj trenera učitelja.

Onda kad se zakačite za taj poziv i tražite odgovore na neka pitanja. Budete sretni što imate ljude kao što su Dario Mikulić, Zdenko Grbavac, prof. dr. Nenad Rogulj  i prof. dr. Nikola Foretić oko sebe i onda nema nazad. Za svaki svoj neuspjeh se osjećam dužan njima a njih nesmijem iznevjeriti i to me drži još u igri.

Veselin Vujović, Toni Čolina, Zlatko Saračević, Mario Kelentrić

Koliko je danas teško biti trener u Bosni i Hercegovini?

Nije uopće teško ako imate igrače koji su visoko motivirani i upravu koja vas podržava.

Koje su prednosti i nedostaci posla kojim se bavite?

Prednosti su te što svaki dan imate radost raditi sa ljudima koji imaju faktor x, to je da ne idu na posao da bi zaradili plaću nego rade da bi bili bolji u zajedničkom cilju, što je rijetkost u BiH, ako mogu tako reći.

Mane su te što kao trener u BiH nisi zaštićen ni pod kojim uvjetom, može ti se raskinut ugovor kako god i kad god želi uprava, nema udruge trenera pa te se može kazniti kako god žele što smo vidjeli na slučaju mog kolege Žikice Milosavljevića, sam si i gol, ali na kraju krajeva sami smo krivi što se svi ne udružimo pa bi samim time i neka naša mišljenja imala veću važnost.

Koliko se rukometni treneri edukuju u Bosni i Hercegovini?

Ne znam. U kontaktu sam sa nekim kolegama, većinom mlađim trenerima, znam da je stvar individualna dosta. Ja sam bio na jednom trenerskom seminaru u Doboju u organizaciji RSBIH jer nam je bilo za vrijeme turnira na kojem smo sudjelovali, nisam siguran da je bio još koji. Ne znam na koji način napraviti razliku u odnosu na druge kolege iz regiona i europe, volio bi da mi netko odgovori na to pitanje jer ono šta neki treneri rade, uključujući tu i sebe, sigurno nije sustavno nadograđivanje struke u bh rukometu.

Toni Čolina na klupi RK Izviđač CO

Omladinski rukomet u Bosni i Hercegovini posljednjih godina je u blagom usponu. Šta biste još dodali ili promijenili, barem kada je u pitanju rad sa mladima?

Ne znam šta vas je nagnalo na taj zaključak, od sezone 2011, kad sam prvi put bio uključen u sustav natjecanja i sami omladinski rukomet nije se promjenilo ništa osim odličnih turnira (Brčko, Žepče/Maglaj/Zavidovići, i reprezentativni turnir u Bugojnu) tako da ne mogu reći i zaključiti ništa više o tome.

Jedno okupljanje više ili manje omladinskih selekcija nije napredak ako se ne zna cilj što ne zanemaruje činjenicu da su i tada i sad ljudi koji se trude oko toga dali sve od sebe da se uopće nešto tako organizira.

Jedina svijetla točka je to što se rukomet koliko toliko omasovio, obzirom da se krenulo sa mini rukometom i turnirima mini rukometa koji su jednostavni za organizirati i svima su u korist što je jako bitno.

I onda se pitamo kako i šta je problem, znamo mi dobro koji su problemi, 

Napomenuo bih neka pitanja tada i sada koja su aktualna koja se nisu pomakla s mrtve točke:

  • turnirski sustav natjecanja završnica državnih prvenstava
  • identifikacija djece na tim istim turnirima
  • različite kvalifikacije za ta ista natjecanja
  • razina suđenja na natjecanjima
  • vječno parna godišta u natjecanju
  • lige za momke od 16-18, 18-21 godinu

Po mom skromnom mišljenju, uloge određuju kvalitetu igrača, tako i liga u kojoj se natječe, ako nije dovoljno podražajna da izvlači maksimum od igrača/djeteta moramo tražit bolja rješenja.

Ja ne vidim da igrači od 16 do 18 godina imaju natjecanje po mjeri a u tom periodu je najveća potreba za tim, jer djeca poslije toga završavaju srednju školu i biraju na kraju krajeva oće li ostati u rukometu ili ne.

Rijetki su slučajevi Mirka Hercega, Ante Grbavca itd koji su uspjeli igrati rukomet i završiti redovito školovanje paralelno. Naš glavni cilj (rukometnih djelatnika) mora biti omasovljavanje i još bitnije zadržavanje djece u rukometu.

U tom zadržavanju možda najviše prostora za napredak vidim, jer svjedok sam da nam trebaju uzori, trebaju nam ambasadori sporta kao što su mojim generacijama bili Terzić, Prce, Haramandić tako i nove generacije traže uzore a uzori moraju bit dohvatljivi, blizu a ne da idu sa 17, 18 19 godina negdje vani tražit perspektivu jer na njegovoj poziciji u klubu igra budućnost, rukometaš od 35 plus godina koji dolazi svaki dan da bi pokazao da on još može…

Tu smo krivi i mi treneri jer mi oblikujemo model koji tražimo. Na svakom od nas je da tražimo put koji vodi do tog da seniorski rukomet igraju najtalentiranija djeca jer je to put prosperiteta za našu ligu.

Nažalost vrlo malo je profesionalizma u ligi obzirom na stanje u državi i financijama kojim klubovi raspolažu, a bar onda s naše strane mora sva energija ići na te momke koji dolaze bar da njima ne ubijemo želju da pomognu idućima koji će doć poslije njih.

Ako pogledamo u susjedne dvije zemlje kao pozitivne primjere, Slovenija i Hrvatska sudjeluju na svakom velikom natjecanju i često i osvajaju medalje, i ako je to mjerilo uspjeha omladinskoga rada, znam sigurno da momci od 14-18 godina imaju sigurno 40-60 utakmica u sezoni i onda kad usporedimo sa našim natjecanjima, moja ekipa 1998/99 Izviđač za sezonu ako se RSBIH pita, odigra 12 utakmica.

Ali nitko vas ne pita ako niste šta napravili dobro, zašto je to tako nego se gleda na kraju ko je nešto napravio ko nije.

Znam kolege koji se životom trude da opstanu, da okupe, da organiziraju trening a kamoli utakmice. Ja sam imao radost tu da su uvjeti u Ljubuškom bili korektni uz trud i ulaganje sebe u to dovodili smo sezonu da stignemo kolege iz Hrvatske Slovenije i europe.

Toni Čolina i Ermin Bajrić

Mi smo radili na način da sam podijelio ekipu na dvije obzirom na broj i kvalitetu koju smo imali, i to je značilo da 24 igrača imaju svaki 12 utakmica. Uduplali smo broj službenih utakmica samo podjelom na dvije ekipe, uz to smo bili na rekordnih 10-ak turnira godišnje koje su financirali u najvećoj mjeri roditelji i prijatelji kluba i bivši igrači, sve da bi došli do brojke 50-60 utakmica godišnje.

Rezultat toga nisu samo medalje, rezultat toga je 9 igrača koji profesionalno igra rukomet i dan danas a to znači zadržavanje momaka u rukometu.

To je samo kap u moru problema bih rukometa i jedan način rješavanja, a nitko ne može sam, treba svakoj upravi pomoć svakom treneru podrška i svakom igraču prilika.

Koliko je bitna uloga roditelja u razvoju mladih sportaša? 

U BIH je velika, jer financiranje razvoja igrača ne može bez pomoći roditelja, a tu se nekad desi problem jer i očekivanja roditelja obzirom na “ulaganja” nekad znaju preći u neukus.

Garantiram vam da roditelji koji su pustili trenere da rade i ne mješajući se u posao, su najsretniji roditelji. Na kraju krajeva sve igrače koje sam imao sreću trenirati su imali odličnu podršku roditelja i nikad nisam imao problema, oni su meni bili pomoć i ja sam njima bio pomoć u razumijevanju i odgoju njihovog djeteta.   

Ove sezone obnašate funkciju trenera seniorskog tima RK Konjuh. Vaša očekivanja, šta Konjuh može uraditi do kraja ove sezone?

Iskoristio bih priliku ponovo da se zahvalim ljudima iz RK Konjuh koji su mi dali povjerenje da se okušam u seniorskom rukometu kao prvi trener.

Ciljevi su bili da ostanemo u ligi i da probamo biti u sredini tablice što znači broj 7 bi bio cilj ispunjen i u playoffu pokušati nešto napraviti.

Imali smo težak period u prvoj polusezoni, ozljede igrača i ja bih rekao nesreća u nekim utakmicama al evo uspjeli smo se konsolidirati i trenutno smo na broju 5. i nadam se da ćemo pružati još bolje partije na radost naših navijača i da nagradimo sami sebe obzirom da je najgore prošlo, a u playoffu će biti kako zaslužimo.

Zato svaki dan moramo davati maksimum, da dočekamo spremni i zdravi 5. mjesec. 

Na predstavljaju u RK Konjuh

Dugo ste radili sa mlađim uzrastima. Po vama šta je potrebno za jednog mladog igrača da bi dosegao profesionalni nivo?

Želja, rad i pravo natjecanje. Ako to troje imate zadovoljeno, onda vas može vidjeti selektor reprezentacije pa vas pozove, pa otiđete na neko natjecanje pa se uspoređujete sa ostalim igračima vaših godina gdje ste i šta ste, pa onda opet idete godinu dana raditi i natjecati se u svojoj ligi želeći napredovati da iduće godine dođete i budete bolji od svoje konkurencije tako da je to jedan krug koji te sam vodi do razine gdje je svaki dan izazov u kojem moraš iskoristiti maksimum svojih mogućnosti da bi bio bolji.

Na taj način sam ja probao doprijeti do svojih igrača pokazalo se ok, spreman sam učiti i čuti za neke druge načine, a dotad se držim ovoga, a ako imaš problem pa nema reprezentacije onda se dokazivaš u klubu koliko možeš i znaš, al možeš imat nesreću da imaš igrača koji je stariji od tebe i bolji i tvrdog trenera koji ti neće dat šansu tako lako, zato ta liga omladinska ili neka juniorska u 21 mora postojati da bi se dokazao netko ko nemože odmah imat šansu u seniorskom rukometu.

Koliko ste ambiciozni? 

Ambiciozan sam toliko da ću bit u ovome dok god mi ne bude svejedno na dan utakmice. 

Vaše mišljenje o aktuelnoj situaciji u bh rukometu?

Malo riskiranja, malo dobiti.  

Gdje se vidite u budućnosti?

U Play off-u BIH prvenstva, ne gledam dalje zasad od toga, vrijeme će doći i pokazat svoje.

Poruka ljubiteljima rukometa u Bosni i Hercegovini?

Ako ste poduzetnik, budite nam sponzor, ako ste zaljubljenik u rukomet, dođite nam svaki vikend, ako si trener daj sve od sebe, ako si igrač treniraj kao da nema sutra, ako si sudac nemoj dat klupi žuti i mi smo ljudi. 🙂

Svijet Rukometa

Comments

comments

Preporučujemo da pročitate..

Oni dolaze, Adnan Bečić: Upornost će promijeniti neuspjeh u izvanredno dostignuće

Nakon kratke pause, portal Svijet Rukometa nastavlja sa predstavljanjem mladih i perspektivnih rukometaša. Danas vam …

Close