Home / Kolumne / Odbrana igre

Odbrana igre

S još svježim sjećanjima na prošlosedmičnu pobjedu nad Švicarskom, koja bi rukometnu reprezentaciju Bosne i Hercegovine mogla odvesti u baraž za Svjetsko prvenstvo, ponavljam mantru koju sam čuo davno, u sarajevskom Fisu, prije trideset i pet godina.

Za Radiosarajevo.ba piše Ahmed Burić

“Golman je pola ekipe.”

Niti u jednom sportu kao što je slučaj u rukometu, sudbina cijelog tima ne zavisi od čovjeka među stativama. Možete imati najbolje bekove pucače na svijetu, krila vam mogu letjeti u kontre kao sokolovi, pivot može okretati ljude na liniji kao ringišpil djecu u luna parku, ali ako golmana ne ide – nema (h)ljeba. Prezimenjak s imenom Benjamin, sa svojih je trideset i pet odbrana doveo reprezentaciju u priliku da se opet plasira na veliko takmičenje, ali mi ne bi bili mi kad nešto ne bi zapelo.

Delegat iz Slovenije je previdio da jedan igrač BiH, Nuić, nije bio uredno prijavljen na spisak igrača, i sad se čeka odluka za “zelenim” stolom. Ulože li Švicarci žalbu, međunarodna rukometna federacija može registrirati utakmicu 10:0, može zakazati novu, a može i verificirati pobjedu izborenu na terenu. I kazniti delegata iz Slovenije zbog previda. Kako bilo da bilo, niko Benjaminu Buriću ne može uzeti herojstvo zarađeno na podlozi u tuzlanskom Mejdanu. Niti će njegov novi klub, jedan od najvećih na svijetu, Flensburg, zanimati šta će odlučiti neka komisija. Dvadesetsedmogodišnjak koji je preko Izviđača, Borca i Gorenja došao do najjače lige na svijetu je običan, blag i drag momak, koji od svog velikog umijeća ne pravi ‘dramu’.

Mrzim trčati, zato sam golman“. Kako iskreno. I kako bosanski.

Generalno, postoje dvije osnovne vrste golmana. U prvoj su oni velikog rasta, krupni, i naizgled mirni, oni koji velikim tijelom i sitnim kretnjama pokrivaju gol, tako da napadačima ponekad izgleda da ne postoji ni milimetar prostora kroz koji mogu provući loptu. Oni drugi su niži, rastom i “suhi” njihovi su pokreti brzi, oni, zapravo, pružaju iluziju napadačima da je gol otvoren, prazan, da na njemu nema niko, a onda “izrone” iz parketa i “skidaju” zicere, penale, šuteve s krila ili s devet metara. “Benjo”, dakako, spada u prvu grupu, a njezin najistaknutiji primjerak je Arpad Šterbik, tridesetosmogodišnji golman Vardara, rođen u Vojvodini koji je branio za SR Jugoslaviju i Španiju. Naizgled trom, pravi ‘medo’, bez većih problema dotiče prečku nogom, sa dva metra visine i stodvadeset kila, je možda i najveći golman u posljednjih dvadeset godina. Da nije njegovog glavnog oponenta među ‘živčama’, Thierry Omeyera, četrdesetjednogodišnjeg Francuza , čija anticipacija šuta graniči s fantastičnim. I koji se, naosvajao više trofeja nego Šterbik, ali stoji i to da je branio u kvalitetnijim ekipama.

Kroz historiju, pored njih dvojice, titulu igrača godine u izboru IHF-a, koja se dodjeljuje od 1988. godine ponijela su još dvojica goldžija. Nijemac Henning Fritz, nesumnjivo velemajstor ali ipak daleko od njihove klase, i Poljak ‘Slavek’ Szmal, kojeg se ne smije zaboraviti ni u jednoj all-times listi.

A velikih careva šesterca nikada nije falilo: Abas Arslanagić je prva legenda koju sam vidio, još na crno bijelom, RIZ-ovom TV-u. Onda lokalni ‘Željini’ majstori Adnan Dizdar i Zoran Jovanović. Pa onda Mirko Bašić, pa možda i jedini ozbiljno ‘zakinuti’ čovjek koji je osvojio tri olimpijska zlata i koji je proglašen igračem stoljeća u domovini koja se nekada zvala Sovjetski savez. Pa Tommy Svensson, današnji pomoćnik danskog selektora, koji je Švedskoj donio valjda sve što ima. Pa veliki Vlado Šola, koji je nosio Hrvatsku, pa Slovenac Škof, pa moj drug Šok, pa legendarne priče o Zlatanu Arnautoviću, pa bi bilo bezobrazno ne spomenuti Enida Tahirovića. Ali, čini se – konkurencija nije bila nikada jača nego danas. Svi imaju vrhunske golmane, i svi potajno čekaju da im oni donesu titulu. Nijemci – Wolffa, Danci Landina, Španjolci Vargasa, Francuza Gerrrarda već zovu gutačem penala, Šveđani Apelgreena, Makedonci Ristevskog, Slovenci Skoka, Crnogorci Mijatovića, dok Hrvatska muku muči: prvu mogućnost izmjene selektor Lino Červar je iskoristio tako da Mirka Alilovića zamijeni Ivicom Pešićem, dok je prvi golman postao Ivan Stevanović.

Na Europskom prvenstvu koje je trenutno u toku u Hrvatskoj jedna utakmica i jedna scena prijetili su da preuzmu cijelo prvenstvo, već u drugom kolu. Slovenci su brutalno pokradeni protiv Njemačke, odlukom litvanskih sudija nakon 5 minuta pregledavanja snimka i blago rečeno proizvoljnog interpretiranja pravila. Nakon što je poslije isteka regularnog vremena odsviran penal koji je velikoj Njemačkoj donio nezaslužen bod protiv male Slovenije, Veselin Vujović, slovenački selektor i nosilac prve titule igrača godine u izboru IHF-a (bilo je to davne 1988.) , stao je na gol i htio braniti sedmerac za svoju ekipu.

Bilo je u tom Vujinom ostanku na golu, koji ga može koštati suspenzije u nastavku EP-a, nečeg simbolički jakog: današnji rukomet je u toj mjeri nadrastao okvire nametnute od IHF-a i EHF-a da je, zapravo, došao u pitanje sam duh igre. Postavljaju se mnoga pitanja, a osnovno je da li su današnja (ne samo rukemta) pravila napravljena da igru učine zanimljivijom, ili da birokracija koja definitivno, vlada tim sportom, može odrađivati sponzorsko – kladioničarske poslove!? Slovenija je pokazala da jedna ekipa može biti bolja, uz tešku krađu (16 minuta isključenja, naspram 6 njemačkih), čak na kraju i dobiti utakmicu, ali da ne može pobijediti. Sudije, odnosno delegati, odnosno jedan biro u Baselu i jedan u Beču gdje su sjedišta svjetske i europske federacije ozbiljno su uzdrmali igru. I još uvijek sami odlučuju o tome. To je praksa koja se mora prekinuti. Za dobro sporta. Ako neko, više, uopće razmišlja o tome.

Close