Home / Interviju / Ekskluzivni interviju: Jasmin Mrkonja za Svijet Rukometa: Savremeni rukomet izgubio je svoju draž

Ekskluzivni interviju: Jasmin Mrkonja za Svijet Rukometa: Savremeni rukomet izgubio je svoju draž

Jasmin Mrkonja, Iako je prvobitno igrao fudbal u FK Krivaja, u svojoj premijernoj rukometnoj utakmici postigao je devet golova, i već tada je bilo jasno o kakvom se rukometnom dragulju radi.

Nakon nastupa za mladu reprezentaciju bivše Jugoslavije, na Svjetskom prvenstvu 1979. u Danskoj i osvajanju srebrene medalje iza jakog SSSR-a, Mrkonja je godinu kasnije nastupio i za olimpijsku selekciju u Moskvi. Tada je reprezentacija Jugoslavije osvojila 6. mjesto

Nakon odsluženja vojnog roka, Mrkonja se jednu sezonu vraća u rodne Zavidoviće, a onda slijedi odlazak u Šabac, gdje će u dresu Metaloplastike ostvariti historijske rezultate.

“Dok sam nastupao za Šapčane, bili smo četiri puta prvaci države od 1985. do 1988. godine, dva puta osvojili Kup, 1985. i 1986. godine, i dva puta smo bili prvaci Evrope, 1985. i 1986. godine. Igrali smo u to vrijeme najljepši rukomet, imali sjajnu generaciju, jednu od najboljih na prostorima bivše države. Ako ne i najbolju”.

Upravo, ta generacija Metaloplastike (Bašić, Vujović, Vuković, Isaković, Portner, Cvetković , Mrkonja) čine okosnicu reprezentacije bivše Jugoslavije, koja će po prvi put biti prvak svijeta.

“To zlato smo osvojili 1986. godine u Švajcarskoj. Nakon zlata sa Olimpijskih igara 1972. u Münchenu i 1984. U Los Angelesu, postali smo i prvaci svijeta u Švajcarskoj. Najbolji i najljepši rukomet se igrao u tadašnjoj Jugoslaviji, kako klupski, tako i reprezentativni”.

U ekskluzivnom interviju za Svijet Rukometa, Jasmin Mrkonja govorio je o svojim rukometnim počecima, rukometnoj karijeri i uspjesima, o današnjem savremenom rukometu i stanju u bh. rukometu.

Jasmine, kako je sve počelo? Odakle se rodila ljubav prema rukometu?

Ja sam stanovao bukvalno desetak metara od stadiona, i prirodno je bilo da igramo fudbal. Kada sam bio sedmi razred osnovne škole, bilo je neko školsko rukometno takmičenje a pošto je moj stariji brat Ibrahim već igrao za Krivaju i za mladu reprezentaciju Jugoslavije, za neupučene on je generacija Noke Serdarušića, Pavičevića, njegov nastavnik želio je da i mene stavi u rukometnu sekciju, mada ja do tada nikad nisam uzeo rukometnu loptu. Dobro se sjećam utakmice, između dvije naše osnovne škole, koju sam odigrao i ja. Slavila je moja ekipa veoma tijesnim rezultatom, 12:13 mislim da je bio taj rezultat, i u toj utakmici ja sam dao 9 golova. To je bio moj prvi susret sa rukometnom loptom. Nakon toga ljudi iz rukometnog kluba su me pozvali, trener Anton Bašić je rekao da dođem na trening. Obzirom da sam bio ljevoruk, on je rekao, Omere (naš domar u dvorani) neka mali sutra zaduži opremu. Iako sam više bio zagrijan za fudbal, ipak sam se odlučio za rukomet. Vjerovatno više pod snažnim uticajem rukometa u našem gradu. Više sam osjećao da je fudbal moj sport, ali ipak sam se odlučio za rukomet. Krivaje je tada bila vicešampion Jugoslavije, pojam u rukometnom sportu. Neke stvari su se trebale poklopiti da se ja na kraju ipak odlučim za rukomet, što se na kraju i desilo.

Pripreme RK Krivaja – 1980. godina

Trenutak iz vaše karijere kojeg se uvijek rado sjetite?

Bilo je mnogo lijepih trenutaka. Jedan od trenutaka iz klupske karijere kojeg se uvijek rado sjetim, je utakmica za opstanak u ligi sa ekipom Krivaje protiv Crvene Zvezde. Samo pobjeda je donosila opstanak u ligi. Vodili smo cijelu utakmicu, ali 13 sekundi prije kraja, Zvezda je izjednačila. Tada nije bilo brzog centra kao danas. Krenuli smo sa centra, a Zvezda je odma krenula sa presingom. Ja sam bio u samom čošku, duboko u krilu, praktično u mrtvom uglu. Mislili smo da ćemo napraviti neki višak, ali nismo uspjeli jer je odma do mene bio protivnički igrač i lopta dolazi do mene. Na golu je bio Kosovac, golman Crvene Zvezde. Ja sam skočio, i bacio šaraf (zavrtaljku), a tada taj šut nešto nije bio ni popularan, nisu to ni treneri voljeli. Nakon šuta, golman Kosovac je samo pogledom ispratio loptu. Lopta ulazi u gol, i sirena za kraj utakmice svira. Pobjedili smo Crveni Zvezdu i izborili smo ostanak u ligi. Počinje slavlje, Meter, Šegrt, svi skaču slave.

Drugi trenutak iz klupske karijere, je osvajanje prve evropske titule u Madridu, gdje sam ja bio igrač utakmice. Španska Marca tada me je prozvala rukometnim Maradonom. Imam osječaj da je moj svaki šut ušao u gol. Sjajna atmosfera, pred skoro 19.000 gledaoca. Barcelona je noć prije u utakmici pobjednika Kupa kupova nadoknadila minus devet golova iz prvog susreta, a mi pobijedili u Šapcu 7 razlike, i onda se ovi kao nafurali da nas mogu pobijediti.

Što se tiče reprezentacije sigurno Svjetsko prvenstvo u Švicarskoj, i utakmica polufinala ili četvrtfinala sa Istočnom Njemačkom kada mi je Vuja bacio cepelin, nakon kojeg sam postigao pogodak za pobjedu od dva gola razlike. To je bila naša akcija, ja uvijek bacam cepelin Vuji, a u ovoj situaciji je Vuja cepelin bacio meni. To je bio bum, svi pitaju odakle ta akcija, a ono slučajno odigrali.

Kako ste i sami rekli, najbolji i najljepši rukomet igrao se u bivšoj Jugoslaviji, kako klupski tako i reprezentativni. Gdje smo danas?

Tadašnja Jugoslavija je bila čuvena po jugoslavenskoj školi rukometa. Mi smo imali i zvaničnu Jugoslavensku školu rukometa koja se održavala krajem juna kada se završi prvenstvo. Bio je trofej Jugoslavije a uporeda je išla ova škola rukometa. Tu su dolazili treneri iz svih dijelova svijeta. Neki dan Ivano Balić je rekao da mu se moderni rukomet ne sviđa, jer sve se svodi na snagu i trčanje. Faktički rukomet se gubi u ovome svemu, gube se akcije, gubi se taktika, finte, ide se samo na broj kvalitetnih igrača, da imaš što širu klupu koju možeš rotirati kako bi slomio protivnika. Danas se puno trči, napad je sve kraći. Danas ti samo trebaju snažni igrači, da imaš dovoljno novca i dovoljno igrača, i to je to. Bosna i Hercegovina posljednih godina nema šta da traži u Evropi kada je u pitanju klupski rukomet jer financijski ne možemo da pratimo velike evropske klubove. Na reprezentativnom nivou imamo dobrih igrača, koji nastupaju za velike evropske klubove i u jakim evropskim ligama, šta to sve govori. Naša djeca su veoma talentovana, uz dobar rad, dobre i jake utakmice naša djeca postaju dobri igrači, primjer su vam braća Burić. Benjamin Burić je izabran za najboljeg golmana Bundes lige. Unazad nekoliko godina mi negdje do 16, eventualno 17 godine, dakle kada je riječ o omladinskom rukometu,  možemo da se nosimo sa Evropom, kasnije kada dolazi ozbiljan, studiozan i kvalitetan rad mi tu gubimo trku sa ostatkom evrope. U odnosu na evropu dakle što se tiće klupskog rukometa tu smo mnogo zaostali, ali što se tiče omladinskog rukometa to možemo podići na nivo, jer imamo mnogo talentovane djece.

Škola rukometa “Jasmin Mrkonja”

Vardar prvak Evrope, da li vas je iznenadio ovaj veliki uspjeh makedonskog kluba?

Mi koji se malo bolje razumijemo u rukomet sa zadrškom primamo te informacije, ko je favorit i tako to. Onaj ko poznaje sport, zna da ako se za titulu bore dvije ili tri podjednako dobre ekipe, ja ću uvijek dati prednost onoj koja ne nosi breme favorita, koja nema toliko zvučnih imena i koja je gladna trofeja. To znam iz ličnog iskustva. Prvaci Evrope 1986. i 1987. dvije, pa skoro različite stvari. Prvi put, smo pobijedili sve utakmice i u gostima i na strani a u finalu slavili sa do sada najvećom razlikom od čak 17 golova razlike. Već sljedeće godine to nije bilo to, igrali smo onoliko koliko nam treba da pobijedimo i sa 1 ili 2 gola smo slavili u drugom finalu. Vardar za mene i nije neko iznenađenje, mada kada se pogledaju klubovi Veszprem, Kiel, PSG može se reći da jesu iznenađenje, ali taj voljni momenat, glad za trofejom, koji su igrači Vardara imali, bio je presudan u tim susretima.

U svojoj rukometnoj karijeri osvojili ste mnoga odličja. Koji je vama najdraži uspjeh?

Sad ovako kada sam u ovim zrelim godinama, često pregledavam stare slike, mogu vam reći da se lijepo osječam kada pogledam tadašnja školska takmičenja. Ja sam sa svojom osnovnom školom u Zavidovićima bio viceprvak Bosne i Hercegovine u rukometu na malim Olimpijskim igrama. To je generacija igrača Miro Stare, Begina Omerović, Esad Fejzić i još neki momci. Onda smo u srednjim školama bili zlatni na malim Olimpijskim igrama za srednje škole u Prijedoru. To su moje prve medalje, male Olimpijske i jako su mi drage. Normalno je da je najvrijednija ova sa Svjetskog prvenstva u Švicarskoj. Kada čovjek ide prema tome i ne može to da zamisli, ali kada to osvojiš onda nekako postaneš ozbiljniji, postaneš svjestan šta si uradio. Dok ideš prema tome ne osvrćeš se, nisu bitne ni povrede ni porazi, samo da ti je da dođeš do cilja. Kada to osvojiš onda svatiš šta je to što si postigao. Drage su mi i te medalje ali ove školske koje su nekako odredile moj sportski put, one su mi nekako pri srcu i emotivno sam za njih vezan, ali ova sa Svjetskog prvenstva je najznačajnija. Ostaje žal za Olimpijskom medaljom, ali sve u svemu zadovoljan sam sa svojom sportskom karijerom.

Da li ste imali svoj neki ritual pred važne utakmice?

Pa da imao sam , sječam se situacija kada se spremamo u hotelu za odlazak na utakmicu, toga se sječam iz Švicarske. Važna utakmica protiv SSSR-a kojeg smo pobijedili prvi put nakon 8 godina. Prva utakmica na Svjetkom prvenstvu u Švicarskoj, takmica koja je mogla, i odredila je naš daljnji put. Tu utakmicu smo odigrali i pobijedili sa šest golova razlike. Ne znam koliko danas ljudi mogu da predpostave šta je taj SSSR- bio u to vrijeme. To je bila jedna ekipa dvometraša u prvoj liniji, gdje naši bekovi ne vide taj gol. Igrali su jednu čvrstu odbranu, ali naša taktika je bila presudna za pobjedu. Onda poslije te utakmice, nekako mi je došlo da ritual pripreme za ovu utakmicu ponavljam iz utakmice u utakmicu. Ja sam sebi umislio, eto dobili smo SSSR, donijeli su mi sreću, i od sad idem ovako. Imao sam ja to uhodano već, krenem od čarapa, gačice, dres, trenerka, peškir, lopta i nikada supruzi nisam dozvolio da mi sprema stvari, jer nemaju oni taj osječaj kao mi, oni to mehanički rade. Ovaj ritual sam ponavljao stalno. Takođe trenerku, u kojoj sam dolazi na utakmicu, nju tih dvadesetak dana u Švicarskoj nisam oprao, samo sam je oblačio i skidao. To je bio moj neki ritual oblaćenja.

Godinama radite sa mlađim uzrastima. Imate i vlastitu Školu rukometa, selektor ste u omladinskim reprezentacijama Bosne i Hercegovine. Jesu li mlađe generacije zainteresovane za sport i kako ga doživljavaju?

Pa sve manje, nažalost. To je valjda takav način života, veći standard života. Kada smo mi igrali rukomet, bilo nam je važno da budemo dio neke ekipe, nekog tima, zamisli tada RK Krivaja koja je bila pojam ekipa u Jugoslavija, zatim putovanja, druženja sa klupskim drugovima. To su bila posebna drugarstva, jer sa tim ljudima dijeliš trenutke najveće sreče kada pobjeđuješ i najgore tuge kada gubiš. Osječaš pripadnost nećemu i u dobru i u zlu. Nama je sportski uspjeh u onoj državi donosio jedan poseban društveni status koji se odražavao na primanja, pa mogao si da dobiješ stan, dakle država te nagradi. Na taj način je država pokazala mlađim generacijama da mogu na taj način da uspiju u svojim životima. Mogao si svoje sportsko znanje da unovćiš i riješiš svoja životnja pitanja. Naš najveći motiv je bila ljubav prema rukometu, igrali smo na asfaltu, putovali vozom, nekada imamo po jedan burek, nekad i jogurt, i to je nama bilo dovoljno. Volili smo to, družili se. Danas je standard mnogo veći, izazova mnogo više, brzo se živi, ljudi žele na što je moguće brži naćin da dođu do uspjeha. Roditelji više nisu roditelji, oni su postali menađeri, žele da im njihova djeca donose zaradu. Danas je dosta tih nekih negativnih stvari gdje je vrlo teško zainteresovati mladog čovjeka da se bavi sportom. U manjim sredinama, kao što su Zavidovići to je još nekako moguće ali u većim sredinama gdje djeca imaju veći izbor zabave, od izlazaka, diskoteka itd.. što bi neko išao da trči, da ga neko grdi, tako da lakše je bilo regrutovati mlade ljude u moje vrijeme nego danas. Mi smo imali i jak nacionalni osječaj za domovinu, ponos, da neko bude reprezentativac, kako BiH tako i Jugoslavije, tako da je i to jedan od razloga.

Moderni rukomet po mnogo čemu se razlikuje od rukometa kakav ste vi igrali. Šta je to što vam najviše smeta danas?

Smeta mi što se već od mlađih kategorija slabo radi na tehnici, kasnije kada savladaš tehniku, onda na taktici, a puno se pažnje posvećuje trčanju i teretani. Dakle, osnovna bit jedne igre, je ljepota. Satisfakcija je kada postigneš gol, ali to moraš uraditi na način, da kada postigneš gol da ljudi koji prate taj sport, kažu da je to bila lijepa akcija i lijep gol. Danas se trenira da odbrana bude snažna, da odbrana bude oštra, pokretljiva, dakle snažna. Danas niko ne igra 3-2-1 odbranu. Zašto? Zato što ta odbrana zahtjeva jednu dozu inteligencije, kombinatorike i uigranosti. Sve se svelo na trku i na šutiranje. Današnji rukomet nema ljepote. Našim mladim igračima nema ko pokazati fintu, te neke tehničke finese, koje samo trener može da prenese mladom igraču, toga fali. Danas svi postave čunjeve, djeca se istrče, malo se dodaju loptom i to je to. Trebamo izgrađivati igrače koji će da budu tehnički potkovani, da u svakoj situaciji na terenu znaju šta trebaju uraditi i kako na pravi naćin odgovoriti. Igrač dakle uvijek mora da ima dva rezervna rješenja za svaku situaciju na terenu. Današnju djecu uče da budu mali robotići koji će brzo trćati i biti snažni ali koji skroz malo upotrebljavaju mozak. Skroz malo se radi na tehničkoj obučenosti igrača.

Ima li nešto što biste promjenili?

U rukometu ima jako malo promjena. Svjetska i Evropska rukometna federacija teško prihvataju izmjene. Što se mene tiče ja bih uveo jednu liniju ispred 10 metara, preko koje bi pogodak važi npr 2 gola. Takođe, pobornik sam ograničenog napada. Napad treba ograničiti na nekih 20 sekundi.

Uloga roditelja u odgoju mladih sportaša?

Uloga roditelja je uglavnom loša. Danas na omladinskim utakmicama imamo situacije da se roditelji tuku, galame na sudije. Moji roditelji nisu znali da ja treniram rukomet, znali su da ja izostajem sa nastave, ali zašto izostajem nisu znali. Tek kada sam osvojio srebrenu medalju za Jugoslaviju u mladoj reprezentaciji, saznali su da igram rukomet, a kamoli da dođu Šilji Dragičeviću da nešto pričaju.

Bosna i Hercegovina ima kvalitetne rukometne projekte, rukometne stručnjake, brojne kampove i međunarodno priznate turnire, ali generalno razvoj rukometa u BiH je u zastoju. Po vama glavni problem stagnacije?

Svi vole da dođu u Bosnu i da ovdje igraju rukomet, od Slovenije do Makedonije. Mi imamo jako dobro okruženje, sve države bivše Jugoslavije imaju uspjehe kako u klupskom tako i reprezentativnom rukometu, svi osim Bosne i Hercegovine. Mi smo jedan težak slučaj. Ova država je jako komplikovana, pa tako i sport u njoj. Mi imamo velike probleme da sastavimo reprezentaciju od naših najboljih igrača. Naši najbolji igrači kalkulišu gdje će, hoće li u Srbiju, Hrvatsku ili BiH. Zatim rad Rukometnog saveza je katastrofa. Toliko je rukomet srozan. Rukomet u BiH nikada nije bio u goroj situaciji. Jednostavno mi imamo u Upravnom odboru 12 ljudi, od čega znam sigurno da iz Hrvatske i Srpske komponente od kako je uspostavljen RS BiH nikada nisu donijeli marke u savez. Šta je njihova svrha? Financijski ne doprinose ništa, a šta je njihov cilj ne znam. Zatim organizacija reprezentativnih selekcija, mi smo evo tek sad oformili četiri mlade selekcije. Nemamo ženskih reprezentativnih selekcija. Ja sam pobornik, ako nema ženskih, ne moraju biti ni muške reprezentacije. Potrebno je da se država uključi u rješavanje problema, ali dok je ovakva situacija sport ne može napredovati. Sad smo se navodno ustrojili po zakonu, a to znači da selektor mora biti jedne nacionalnosti, a pomočnici iz druge dvije. Žalosno, nakaradno i vrlo teško da se nešto pozitivno napravi.

Kada je u pitanju stanje u BiH rukometu, kuda i kako dalje?

Sticajem okolnosti dosta sam upučen da je situacija u BiH rukometu vrlo teška. Svako iz svog domena mora zasukati rukave da bi se stvari pokrenuli sa mrtve tačke. Sva priča se vrti oko ovog famoznog duga. Treba definisati koliki je dug i onda sjesti i napraviti reprogram duga, zatim riješiti se nagomilanog aparata u savezu koju nije potreban. Izvršni odbor bi trebao pronaći sponzore za reprezentativne selekcije. Rukometni savez treba da bude savez svih rukometnih ekipa iz Bosne i Hercegovine. Banja Luka mora imati osječaj pripadnosti ovom savez, njihovi ljudi moraju biti aktivni u donošenju odluka. Nešo Golić je neki dan izjavio da je kadetsku reprezentaciju BiH doveo u Banja Luku, po prvi put, što je apsurd. To bi trebala da bude normalna stvar, ali eto kod nas je to neka vijest. Naša ni jedna selekcija nije igrala u RS-u niti je tamo bila na pripremema. Ne smijemo zabijati glavu u pijesak, dajte da radimo, i vi ste dio ovog projekta i ovog saveza. Ti ljudi sa istoka i zapada BiH ne vide ovaj savez kao svoj. Otvoreno i transparentno raditi. Zatim sudijska organizacija je veliki problem u BiH rukometu. Previše je žalbi na njih, puno se radi i ulaže, i onda dođe neko ko će te prekrižiti, mislim da sudije. Treba dati šansu i mladim sudijama. Pooštiriti pravila, ko može biti sudija ili trener. Naši treneri nisu certifikovani, ne mogu na ino scenu. Sve su to problemi koji prate rukomet u našoj zemlji.

Pred nama je Evropsko rukometno prvenstvo kojem je domaćin Hrvatska. Po vama glavni favoriti?

Francuskaje glavni favorit kao jedna veoma jaka reprezentacija. Domaćin je uvijek favorit, a u ovom slučaju Hrvatska koja je ostala gladna uspjeha, i neko ko dođe iz drugog plana, npr Njemačka. Danci, jaki jesu ali dosta su pročitani. Dakle, Francuzi, Hrvati i eventualno Njemci.

Vaša poruka za kraj svim prijateljima i ljubiteljima rukometa u regionu?

Generalno rukomet je u posljednje vrijeme podigao svoj neki nivo i uvažavanje u svijetu sporta. To možemo da vidimo po evropskim i svjetskim prvenstvima, ligi šampiona, sportskim ugovorima. Ide to polako na bolje, ali nekako čini mi se još uvijek kaska za ostalim sportovima. Mi svi rukometni radnici, zaljubljenici u ovaj sport treba da uradimo sve što je do nas, svako u svojoj mikro sredini, da rukomet popularizujemo, kao jedan od najljepših, najzahtjevnijih, najkompletnijih sportova, kako bismo ga podigli na još viši nivo, kako bismo mogli uživati

Svijet Rukometa

Comments

comments

Preporučujemo da pročitate..

Oni dolaze, Milan Vukšić: Roditelji su mi za rođendan poklonili „rukomet“

Portal Svijet Rukometa u svojoj rubrici „Oni dolaze“ prestavlja vam, Milana Vukšića, još jednog dragulja …

Close